|
POSTOJIM DA SE BORIM
Ja sam bedem svojega tijela,
tiha rijeka u koritu
životnoga toka
i dok plovim tišinu duše
osluškujem,
jer ne želim tuđe ratove da
bodrim.
Ja sam kao nijema riba
jer o svojoj boli šutim
i ne želim nikoga da kudim o
da,
ja postojim u zori da se
rosom kupam
i da se smijem kad plakat bi'
htjela.
Ja sam nečija neostvarena
želja,
daleka zvijezda nepoznatog
svemira,
ne bojim se mraka,
jer duboko u sebi sam jaka.
Ja sam tišina dalekog raja,
tvoja molitva neutješne
pjesme…
ja sam nada lažnoga sjaja
i postojim u mislima
izmišljenog Svijeta
Martina
Stiplošek
24.03.'05.g
U BOJI
SVEMIRA
Kad sanjam ne sanjam o
slobodi
kad molim ne molim za sebe
jer čemu da sate uludo brojim
kad se smrti ne bojim.
Sad znam da je svemir crna
rupa bez ideala,
nemoguća misija da ga čovjek
kao suzu upozna
i tek šapat u jeku pretvara,
jer i jedna duša možda u
njemu uživa.
Oprosti mi, ti čovječe ako
za oprost duše znaš
jer voljeti prazninu isto je
kao živjeti,
a ne disati tko ima to pravo
da sudi
o životu kojim živi jedna
duša.
I možda ću jednom bez straha
zaroniti u duboku,
zelenu rijeku i otkriti
ljepotu netaknutog sjaja.
Bez suza u očima pokleknut ću
u nutrini svojega bića
i bit ću sretna nakon dugo
vremena.
Martina
Stiplošek
28.03.'05.
g
|